stargate
ReiNa
Što ovo je?

Ovo su
"flashbacks" iz moje prošlosti sadašnjosti i budućnosti.
Tko sam ja?

Posve obična osoba kojoj se događaju neobične stvari.
Moj kin je...
kin 176: Yellow Resonant Warrior


I Channel in order to Question
Inspiring Fearlessness
I seal the Output of Intelligence
With the Resonant tone of Attunement
I am guided by the power of Elegance
I am a galactic activation portal ... enter me!


Moja totemska životinja
blue
Shoutbox
19.10.2017. 6:58 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:58 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:58 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:58 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:59 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:59 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 6:59 :: Karung Plastik Baru Murah
Karung Plastik Baru Murah
19.10.2017. 12:54 :: MERK OBAT SIPILIS TERBAIK
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
19.10.2017. 20:09 :: obat sipilis magelang
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
20.10.2017. 6:43 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:43 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:43 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:44 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:44 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:44 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:44 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:45 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:45 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:45 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:46 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:46 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:46 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:46 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 6:47 :: Agen Karung Plastik Murah
Agen Karung Plastik Murah
20.10.2017. 10:26 :: Prediksi Togel Jitu
// //Thanks for all your help and wishing you all the success in your business.
20.10.2017. 11:34 :: obat alami untuk batu ginjal
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
20.10.2017. 18:50 :: obat untuk penyakit ginjal yang alami
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
21.10.2017. 10:37 :: PENGOBATAN HERBAL PENYAKIT SIFILIS
Secara umum sifilis adalah penyakit sistemik yang berkembang selama empat Tahapan Sifilis yang dapat mangganggu kesehatan bagian tubuh penderitanya. Empat tahapan tersbut yaitu :<div><br /></div><div>Tahapan Sifilis Pertama – Sifilis Primer (Mu
23.10.2017. 12:46 :: obat sipilis paling mujarap
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
23.10.2017. 20:01 :: obat sipilis paling mujarab
Silahkan pesan bila anda berminat di no 082138615111(call/sms/WA) 087724516111(call/sms) PIN (5E7B32FE) Sekilas tentang Obat kami,De Nature Indonesia adalah sebuah perusahaan yang bergerak di bidang kesehatan terutama Obat Herbal Tradisional. Produk
Nečije misli
A wind has blown across the world
And tremors shake its frame,
New things are struggling to their birth
And naught shall be the same.
The earth is weary of its past
Of folly, hate and fear.
Beyond a dark and stormy sky
The dawn of God is near.
F.C. Happold
Blog - svibanj 2006
ponedjeljak, svibanj 29, 2006
svijeca

Podrška Udruzi građana "Travno, moj kvart" organizirat će niz prosvjednih akcija, od kojih će se prva održati danas, u ponedjeljak 29. svibnja u 20.30 sati. Oko gradilišta, uz granicu parcele crkve, zapalit će se svijeće za spas parka.

Paljenjem ove svijeće želim dati podršku svim onima koji žele zaustaviti betonizaciju parkova, livada, zelenila ne samo u Travnom, ne samo u Zagrebu, već svuda gdje se ovakve stvari događaju. Ukoliko jasno ne pokažemo da smo protv betona i zgradurina još malo pa će nam zabetonirati i čitavu jadransku obalu.

Nema te građevine čija bi svrha opravdala betoniranje središnjeg i jedinog parka, jedine zelene površine u jednom kvartu. Neka i buduće generacije klinaca saznaju kako izgleda trava, drveće, livade. Zar ih želimo osuditi na betonske zgrade? Zar će ih roditelji voditi izvan grada da vide što je trava, što je drvo?

Molim blogere da preuzmu ovu svijeću na svoje blogove. Neka se vidi da još postoje ljudi koji se sjećaju kako izgleda trava, kako izgleda igrati se na livadi, koji su protiv asfalta, betona... Nek se vidi kolko nas ima!

Više informacija o ovoj akciji možete naći na http://www.travno.hr
reina108 @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 28, 2006
karma(1.dio - rano djetinjstvo)

Jednostavno zaklopiš oči na jednom mjestu i otvoriš ih negdje drugdje. Jednostavno. Kao da se ništa veliko ne događa. I zaboraviš onaj treptaj između otvaranja i zatvaranja očiju. Tako to mora biti jer je valjda tako lakše. Sve dok se jednog dana ne prisjetiš. Moje posljednje otvaranje očiju bilo je totalni šok. Ovaj put, sjećala sam se svega. Pamtim osjećaj zbunjenosti, kao kad se budiš iz anestezije.

prizor prvi

Nadamnom se nadvijalo neko lice, nepoznato, obraća mi se, čujem riječi, ali ništa, ništa ne razumijem. Pokušavam podići glavu. Ne uspijeva mi. Pada nazad. Pa ponovno pokušavam i opet ne ide. Plačem od bijesa i nemoći, vrištim. Ono nepoznato lice prilazi mi, pruža ruke, podiže me, dodiruje, ja i dalje plačem, ljulja me... Umor me savladava, umirila sam se. Zaspala.

prizor drugi

Istražujem. Zašto me ruke i noge ne slušaju? Želim spustiti ruke pokraj sebe i osloniti se na njih da bih se konačno podigla i vidjela gdje sam. Pokušavam raširiti prste, ali umjesto da me ruka posluša, ona završava u mojim ustima. Vadim je van, stisnuta je u šaku, malenu, tako malenu.... Podižem nogu, podižem obje noge u zrak. Ne slušaju me. Nemoćna sam. To me ljuti. Plačem. Vrištim. Zaspim.

prizor treći

beba
Već dobro shvaćam da me nitko ne razumije i da mi nitko neće pomoći.  Dobro mi je. Ne postupaju loše sa mnom, osim što me ništa ne
razumiju. Ne razumijem ni ja njih. Sita sam. Ne mogu dugo ostati budna. Ne mogu se dugo koncentrirati. Sve mi odvlači pažnju. Nisam selektivna. Taman počnem nešto i postanem tako strašno umorna. Spavati, spavati... Mmmmmmmm... Kad spavam nema ograničenja ovog malog nemoćnog tijela. A i "moji" su tu. Pomažu mi. Da se prilagodim. Da ne zaboravim...

prizor četvrti

Imam plan. Dohvatit ću ovaj mali predmet koji ispušta zvuk kad ga stisnu. Vidjela sam kako to rade. Tako ću i ja. Uzet ću ga u ruku, stisnut ću ga nekoliko puta u malim razmacima i bacit ću ga van ovog kaveza u koji su me smjestili. Valjda će me tada razumjeti.
Puzim, idem, padam, motorika mi je užasna. Padam po milijunti put. Hvatam taj predmet i umjesto da se držim plana, on opet nekako završava u mojim ustima. Plačem. Ne mogu više tako. Ne mogu.
Gdje su moji? Zašto sam tako nemoćna? Zašto sam smještena ovdje? Zašto ne mogu koncentrirano razmišljati? Tko sam ja? Gdje sam? Što mi se događa? Hoćuuuu kućiiiiiii. Umorna. Spavati, spavati....

prizor peti

Sjedim u kaveziću. Dali su mi čak i neke šarene knjigice. Oni mi se smješe. Dobri su mi. Na neki način ih čak i volim. Trudim se razmjeti ih, pokušavam ponoviti te zvukove koji oni ispuštaju, ali me usta ne slušaju. Na svaki moj pokušaj oni mi zaplješću. Čudni su. Čak su mi dali i neko ime. Ali ja se ne zovem tako.
Ja sam Rhe-i-Naa!
Stojim rukama naslonjena na kavezić. Jedva se održavam na drhtavim nožicama, ali sad - ili nikad! Moram joj reći tko sam ja! Iz te prostorije u kojoj jesam imam pogled u drugu, gdje ona nešto radi s vodom i sa odjećom.
Pokušavam joj reći svoje ime: rghrrr, rheeee, rghuuuuu, guuuu, rrrrrrrrrrr, ttttttt, gagagaga, tatatatararaaaaaa, mamamamamama, ma-ma!
- Progovorila je, evo upravo je progovorila, rekla je - mama! - vrišteći dotrči Ona do mog kavezića i zagrli me!

prizor šesti

Nerazumljive riječi polako su počele dobivati svoj smisao. Sad imam toliko puno posla. Sve je zanimljivo. Sad sam puno jača i mogu se kretati, mogu istraživati ovaj svijet u koji sam dospjela. "Moji" mi više toliko ne nedostaju. S užasnim naporom prisjećam se njihovih lica i imena. Znam da ne smijem zaboraviti.
Neću zaboraviti...
Ja sam Rhe-i-Naa!

Ali o tome ću misliti kasnije.
A sad ću prvo od ovih šarenih kockica složiti piramidu.
reina108 @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, svibanj 26, 2006
Svake godine odvojim minimalno bar 14 dana isključivo samo za sebe. Odem na more, po cijele dane meditiram, ne komuniciram ni sa kime, postim, pijem izvorsku vodu, prepuštam se prirodi, suncu, životu samom...

To vruće ljeto 1998. otišla sam na Cres.
Ustajala sam u cik zore, sa Suncem, šetala šumama Tramuntane, radila yogu, pranayame, Reiki... uživala. Obično bih u poslijepodnvenim satima otišla do jedne male plaže na sunčanje i plivanje i tu bih čitala knjige do predvečerja.
Izbjegavala sam ljude i njihova naporna ispitivanja u stilu da "šta tako jedna zgodna mlada dama radi sama na godišnjem odmoru", pa sve do opakih uleta tipa "jel bi išla malo sa mnom u đir do šumice". Koma!
Već nakon par dana gledali su me s "onim" pogledom - to je
ona otkačena što se ujutro rasteže i meditira, a popodne na plaži bulji u knjižurine.

Taj dan bilo je prevruće. Toliko vruće da nikakve šetnje ni fizičke aktivnosti nisu dolazile u obzir. Jedina perspektiva u kojoj sam se vidjela bilo je plivanje. A kad mi je bilo dosta plivanja jednostavno sam se izvalila na luftić, spustila ruke i noge u more i prepustila se rashlađujućem ljuljuškanju mora. I tako sam zaspala. Plutajući. Ne znam koliko sam dugo tako spavala, no odjednom sam se trgnula.
Polako sam otvorila oči i iznad sebe vidjela plavo nebo sa pokojim oblačkom. Pažnju mi je privuklo neko vikanje i buka. Zadigla sam malo glavu i pomislila kog se vraga sad deru i urlaju ludi turisti koji se ko pajceki po cijele dane prže na onom suncu.
I tu sam skužila da da me
struja odnjela poprilično daleko od obale i da će mi trebati dobar plivanac da se vratim. No to mene uopće nije tak uzrujalo, kak je to izgleda uzrujalo onih par crvenih frajera koji su ko ludi nešto vikali i mahali u mom smjeru. Opet sam pomislila da koji im je vrag i da su to sad neki novi uleti urlanjem. Gledam i dalje ja njih, a oni ne prestaju urlat i mahat. I još sam si nekaj mislila u stilu pa baš ak me hoće
spasit od toga da me struja ne odnese kog vraga nisu krenuli plivat do mene.
I u tom trenutku čujem neko bućkanje. Prvo što mi je palo na pamet je da je neki tip iz te urlajuće ekipe krenuo do mene, i tek tada sam se pridigla na luftiću da pogledam oko sebe.

I skamenila sam se. Vidjela sam dvije peraje kako kruže oko mene i mog luftića. Ukočila sam se i pomislila - ah, eto, svemu dođe kraj, al kud baš od ralja morskih pasa, pa kaj mi je taaaaaaaaak loša karma!?!
Usporila sam disanje i prepustila se. Uostalom, što sam i mogla napraviti. Možda početi divljački udarati po vodi, vrištati... znala sam da to nema nikakvog smisla... što bude - bit će! Uostalom, nisam tak glupa, znala sam da trebam ostati mirna i ne izazivati.

A onda se peraja zaustavila tik do moje noge koja je i dalje bila u moru, i odjednom izvirila je njuškica sa dva topla oka koja su me gledala tako milo. I ta slatka njuškica me blago gurnula u nogu. Jednom, drugi put, pa treći.
Bio je to mali delfin. Počela sam se smijati. Bože, pa kak mi je opće palo na pamet da bi to mogao biti morski pas!
Odjednom, iza mene se nešto jako zabućka. Iz vode iskoči jedan ogroman, veliki delfin. To me toliko iznenadilo da sam se strovalila s luftića u more. Prihvatim se za luftić i gledam oko sebe, a oni dalje kruže i gurkaju mi luftić u smjeru obale. I u taj čas zaljubila sam se u ta dva delfina. Pa zamisli ti to, oni su nekako znali da sam ja zaspala i da plutam bez kontrole. I došli su me probuditi i potjerati van.

Prekrasno!

I plivali su sa mnom još nekih 50tak metara u smjeru obale. Manji mi je dozvolio da ga nekoliko puta pomazim po leđima. Oboje su mi nešto nerazumljivo fićukali na tom svom prekrasnom jeziku. Plivali smo zajedno, i prije nego su otišli napravili su još par krugova oko mene i kad su se uvjerili da sam dobro i da idem ka sigurnoj obali napravili su još dva-tri velika skoka i otplivali u plavetnilo.

Ne moram ni pričati koja sam faca ispala kad sam doplivala na moju plažicu. Od tog dana više me nisu gledali podsmješljivo kao luđakinju koja samo meditira i bulji u svoje knjigice.

A prestali su mi se i uvaljivati!

I zaključila sam da mi ni karma nije baš tak loša kak je to u prvi čas izgledalo!

Učinite nešto za dobrobit naših jadranskih delfina! Usvojite jednog i tako pomozite očuvanju ove prekrasne i inteligentne rase. A možete se uključiti i u volonterski program i konkretno pomoći.
Više informacija možete dobiti ako kliknete na:
www.plavi-svijet.org
reina108 @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Nećeš više mamicu ti tvoju... nećeš!

A skica je bila uvijek ista, isti scenarij...
Piškiti, tuširati, prati zube i krevet. I odjednom, u razna doba noći - budim se. Intuicija radi i kad spavam. Pogledam oko sebe - nigdje nikog. I odjednom, ta daaaaaaaaaaaaam - rijetka siva maglica zgušnjava se na vratima i prelazi u gustu crnu, dimnu spodobu obika jajeta. I brzinom svjetlosti preleti od vrata do mene. Skupi se točno iznad mene i spusti se. I paralizira me. Ne mogu vrisnuti, ne mogu se pomaknuti, ne mogu ništa. U sebi vrištim, a glas ne izlazi. A crni parazit leži na meni, neda mi da pomaknem ni najmanji mišić i crpi moju vitalnu energiju.

Fino ti je jelda?! Al ti je bome i prisjelo! Posljednja večera, dragi moj! Poruči svom čoporu parazita da na mojoj adresi večera više nije poslužena na stolu.

Uglavnom, isprobavala sam razne načine obrane od ovih gladnih spodoba i otkrila najefikasniji insekticid. Gospodin Parazit se nije dobro proveo. Otišao je podvinute maglice, bez večere. I čisto sumnjam da će se opet pojavit.

A vi dragi moji znanstvenici, pričajte kolko hoćete o rem i non-rem fazama, o preklapanju budnog stanja i spavanja, objašnjavajte paralizu tijekom sna svim onim latiniskim fuj deklinacijama, ali ja jako dobro znam što sam vidjela. Kao i milijuni drugih kojima se ovo događalo ili se događa. Hoćete reć da smo svi mi ludi, da haluciniramo, da svi imamo poremećaje rem spavanja. Malo sutra!
Ili je možda u điru opet neko uvjeravanje da ono što kamera ne može snimiti - ne postoji! O dragi moji, itekako postoji. Il je možda nekome u cilju uvjeriti nas da ne postoji kako bi gospoda Paraziti i dalje imali besplatnu papicu za koju se ne treba pomučiti. Jer ako si uvjeren da neprijatelj ne postoji - onda se nećeš ni boriti, jel tako?!

U svakom slučaju, pravo da vam kažem, mene baš boli ona stvar kaj vi mislite, i te vaše teorije. Ja sam svoj problem riješila, a vi sad lijepo odite piškit, zube prat i spat!
reina108 @ 01:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 22, 2006
Jedan ubod ose i nakon toga dan krivi lijek mogao je završiti fatalno. A možda je čak i završilo fatalno jer ja nakon tog iskustva nisam više ista osoba.
Ubola me osa. Bio je to samo osjećaj kao da se opečeš na žar cigarete i očekuješ da će to brzo proći. No odjednom, svijet mi je počeo malo drugačije izgledati. Srce mi je počelo divlje tuči, glasovi ljudi oko mene kao da su dolazili iz daljine. Disala sam sve brže i sve teže. Moje tijelo bilo je u panici za kisikom, borilo se za svaki udah, a ja... ja sam to mirno iznutra, od negdje promatrala samo kao promatrač. Kao da se ne događa meni.

Odjednom... još jedan ubod, osjetila sam samo kako mi cijelo tijelo preplavljuje veliki val vrućine i više nisam bila tu.
Zbrke glasova
oko mene nije više bilo, više nisam osjećala ničije dodire. Čula sam samo nešto kao brujanje cvrčaka. Zaronila sam. U tamno plavu tekućinu na čijem je kraju, negdje u daljini svjetlilo zlatno-žuto svjetlo. Struja me nosila ravno tamo. I želja.

Izronila sam iz tog
tamno-plavog tekućeg tunela u blagu svjetlost. I odjednom, više nije bilo boli, više nije bilo panike, ostao je samo osjećaj mira, svrhovitosti, ispunjenosti. Moje "ja" se nekako čudno proširilo, više to nisam bila "ja", a opet bilo je naznaka tog malog "ja", kao neko sjećanje. Nije me to zabrinjavalo, bila sam dobro, jednostavno sam "bivala". To je bio trenutak u kojem sam zaista spoznala značenje sintagme "Ja Jesam".
Mislim da bih u tom trenutku bila u stanju odgovoriti na bilo koje postavljeno pitanje. Sve je dobilo
smisao, uzoci i posljedice ležali su u mom umu kao na dlanu, a ja sam se srcem smješila na to, kako je to sve u stvari jednostavno.

Imala sam problem sa percepcijom okoline. Kao da sam sebe gledala i izvana i iznutra, a u isto vrijeme i svuda oko sebe. Nigdje nije bilo točke oslonca, i to me uznemirilo. To kao da je bio poziv i u taj čas osjetila sam neku ruku na mom čelu i glas koji mi kaže:

"Otvori oči i pogledaj svoje ruke. Pogledaj svoja stopala."

Odjednom - imala sam oči, ruke i noge, nisam više bila svjetleći bezoblična. Kako sam počela gledati svojim novim očima, tako bi,
kamo god bih pogledala, sve oko mene počelo dobivati obrise. Bili su to neki poznati pejzaži, oblici, osobe. Znala sam da sama kreiram okoliš da mi bude lakše. Bila sam svjesna toga, da je sve oko mene šarena laža. Lijepa, vrlo privlačna, ali lažna.
U trenutku
te spoznaje sav okoliš se smrznuo. Postao je samo kao naglo zaustavljena slika na televizoru. I tada mi je prišao On/Ona. Smješeći
se. Provela sam s Njim/Njom dugo vremena, par godina, čini mi se. Bila sam svagdje, vidjela svašta i na kraju odlučila sam se vratiti u Sada i Ovdje. Što sam sve Tamo vidjela i čula jedna je vrlo dugačka priča. Za jednu drugu priliku ili medij...

Bitno je da sam se vratila. Svojom voljom. U ne baš lijepe životne okolnosti, u ne baš lijepu stvarnost.
I sad, kad sam ponovno
zatvorena u ovu malu kutijicu tijela, kad god mi bude teško tada se pitam zašto sam izabrala teži put, teži način... Ali onda zasja smisao i smislenost svega. I stisnem zube. I idem dalje. Dan po dan, dane koje darujem sebi, u kojima se darujem drugima i primam darove... i smješim se. 
reina108 @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, svibanj 19, 2006
Katarina je starica koja stanuje par kuća dalje od nas. Ona je jedna od onih koja mora sve znati što se događa u ulici. Tko je kad izašao, kad se vratio, tko je trudan, tko je rodio, tko se razveo, tko ima dečka, tko curu, tko boluje od kakvih bolesti, tko je umro...

Njeno radno mjesto je prozor njene sobe s izvrsnim pogledom na našu malu, trešnjevačku ulicu.Ukoliko nije na prozoru, onda sjedi za svojim radnim stolom, čita Bibliju ili Časoslov, moli, a iz sobe trešte pjesmuljci s Radio Marije.
Katarinu život nije mazio, nit je ona mazila život. Imala je muža shizofreničara koji je po cijele dane vikao. Ona se tješila van kuće, bila je medicinska sestra i uživala je u pažnji koju su joj iskazivali kolege doktori. U njenom slučaju, posve su istinite one priče o doktorima i medicinskim sestrama. Mi, dok smo bili klinci, kad bismo vidjeli njenog muža shizofrenika, bježali smo od njega ko od crnog vraga. Ona nam je bila draga, puštala nas je da se penjemo na njenu trešnju i da odozgora pljuckamo koštice. Pobjegli bismo čim je počela sa tiradama o dragom Bogu, paklu i raju.

I onda je njen muž umro. Odahnula je, ali je još više vremena provodila puštajući na sav glas pobožne pjesmuljke. I nije dugo prošlo, a jedan od njenih sinova, dečko s perspektivom, pametan i zgodan - počinio je samoubojstvo. Drugi je završio u zatvoru. A Katarina je postala svetica. Odnosno barem jedan dio nje. Svaki dan, bila je 3 puta na misi. A ostalo vrijeme provodila je tračajući svoje susjede. Postala je vrlo naporna, bez poziva ulazila nam je svima u kuće, komentirala naše živote, sudila, osuđivala i presuđivala.
Prema cijeloj ulici ponašala se kao da svi i u svakom trenutku trebaju biti njoj na raspolaganju. Uvijek je netko od susjeda Katarini kosio travu, odlazio u dućan, presađivao cvijeće, čistio, pospremao...
A ona? Ona je za uzvrat detaljno analizirala susjedske živote i
svoje analize prepričavala svakome tko bi se bar na trenutka zaustavio kraj nje i poželio joj dobar dan. A usput bi dodala i pokoju biblijsku prispodobu.
Katarina je starila i postajala sve nemoćnija. Bila je toliko naporna da je i njena vlastita obitelj prestala mariti za nju. Odlazak 3 puta dnevno na misu postao je takav imperativ da danima naziva susjede i pravi si raspored kad će je tko voditi u Crkvu. Ako bi u Crkvi našla nekog tko će je vratiti kući autom, osobi koja ju je dopratila nije ni rekla da će se odvesti autom, niti bi se zahvalila. Samo bi nestala, sva sretna što je zbrinula svoje dupe. Za tuđa ju nikad nije bilo briga.

- Kako netko tako zločest, može toliko vremena provoditi u Crkvi, zar nebi osoba koja je toliko "pobožna" trebala biti u isto vrijeme i dobra? - glasno je razmišljala moja susjeda. Što joj vrijedi to "lizanje" Oltara kad čim izađe iz Crkve počne zlobno ogovarati i tračati....

- Ah, velim ja njoj, Crkva je za grešnika, meni je posve u redu da ona toliko visi u Crkvi. Da, Crkva je više za grešnika, nego za nekog tko je bar prosječno dobar... a tko zna, iza svega možda postoje razlozi koje mi ne vidimo....

A ja sam nešto vidjela. Davno. Još kao posve malo dijete od 3 ili 4 godine. U to vrijeme još sam posve jasno vidjela kakve je koja osoba boje. Tek kasnije sam saznala da su te boje aura. Danas to mogu samo ako sam jako dobro naspavana i opuštena. Katarinu sam tada upamtila kao "tetu tamno crvene i tamno naranđaste boje". Nisam je voljela zbog te boje koja je kao vatra palucala svuda oko nje.

Tada sam, isto tako, čisto spontano svake noći izlazila iz svog malog, uspavanog dječjeg tijela i šetala svuda uokolo. Ponekad po nekim neobičnim dalekim mjestima i svjetovima, a ponekad po svojoj bližoj okolici.
Jedne noći sam odlebjela do trešnje u Katarininom vrtu. Bila sam privučena neobičnim svjetlom koje je isijavalo oko njene kuće, i njen prozor bio je obasjan svjetlom, gorjela je i balkonska lampa, a  svuda oko njene kuće bilo je neko blago svjetlo. Zavirila sam i ugledala sam je kako kleči ispred raspela i plačući moli.
A svuda oko nje, svuda oko kuće lebdjela su neka prekrasna prozračna bića, penjala su se i spuštala kao da plešu u ritmu neke nečujne muzike i stvaraju pokrete nekog još neobičnijeg plesa. Lebdjela sam i plesala neko vrijeme s njima, uživajući u ljubavi i zbrinutosti koju su isijavali. Osjećala sam se kao da sam sa "svojima".

Te noći, još kao tako posve malo dijete, shvatila sam da stvari i ljudi nisu uvijek onakvi kakvi se nama na prvi pogled čine.
reina108 @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 18, 2006
Čudne stvari, dostojne Zone sumraka zapravo mi se dešavaju od najranijeg djetinjstva.
Sjećam se da sam se kao sedmogodišnjakinja
stalno nabadala na neke čudne iglice. Primjerice, vraćam se kući izvana, uhvatim se za kvaku od ulaznih vrata i eto male srebrne iglice zabodene u prst i dvije-tri kapi krvi. I tako danima, na raznim kvakama po kući. I to uvijek samo ja, nitko drugi od ukućana.
Kvaka od ulaznih vrata, kvaka od sobe, od kupaone, kuhinje...
Škola mi je bila jako blizu, uvijek bih krenula na vrijeme i došla nekako među prvima. Čim bi nas pustili u zgradu, popela bih se na svoj kat, spremila stvari u ormarić i pošla prema razredu. Hvatam se kvake od učionice i eto, nabodem se na malu, tanku srebrnu iglicu. Često si mislim, pa kako je to moguće da sam od dvadeset i nešto učenika uvijek samo ja nabadala sirote prstiće. Dovraga, pa za tu istu kvaku hvatalo se djece i djece prije mene, učiteljice, ali ne.... od svih njih uvijek su moji mali prstići bili nabodeni.
Te iglice bile su vrlo tanke, tanje od igle, srebrno su se presijavale, dužina im je bila oko 2 cm. Sjećam se da sam jednom, nakon što sam se nabola u školi uzela tu iglicu i spremila je u bilježnicu da pokažem mami. No, ona je nestala iz bilježnice. Uglavnom, tijekom nekih godinu dana prsti desne ruke su mi konstantno bili izbodeni. Znala sam plakati od nemoći kad bih se opet iznenada nabola.

Ali nije to sve. Imala sam i neobjašnjiv ožiljak čudnog oblika na gležnju lijeve noge. Čitavo djetinjstvo sam ga nosila. Nestao je
otprilike u isto vrijeme kad je prestalo i nabadanje iglicama taman s početkom puberteta. Starcima isto nije bilo jasno odakle mi taj ožiljak. Nikad nisam pala, nikad nisam ništa polomila, a kamoli gležanj.

A najčudnija stvar je mala trokutasta crna mrljica na desnoj strani leđa. Ni ja ni moji straci ne sjećamo se je li tu oduvijek ili nije.
Osobito se ja ne sjećam jer vlastita leđa nisu nešto što baš imam prilike često vidjeti. Mama ju je primjetila jedno ljeto, na plaži i uplašila se. Morala sam i kod doktora radi nje. Dermatolog kaže da nije madež, da nije pigmentacija, da je nešto... njemu nepoznato.
Imam je i dan danas. Tu je. Ne miče. Kao da ju je netko naslikao.

Neki moji kolege imaju teoriju da je to ožiljak koji sam donijela iz nekog od prošlih života. Drugi, pak, kažu da takve mrljice imaju žrtve vanzemaljskih otmica.Tko zna? Možda.
U svakom slučaju, ne zamaram se time, samo sam odlučila na jednom mjestu, kao što je ovo, anonimno, pobrojati sve neobične
stvari koje sam sakupila tijekom dosadašnjeg života.

Pozdravlja vas iz Trešnjevačke Zone sumraka
vaša
ReiNa108
reina108 @ 14:20 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 16, 2006
Bila je vedra, ljetna kasna večer. Jedna od onih kad se nakon cjelodnevne vrućine sve umiri i kad vlada tipična trešnjevačka tišina i mir. U takvim ljetnim noćima tišina je još izraženija jer je pola grada negdje na moru i ima manje automobila.
Večer se polako pretvarala u tamnu noć, a Bubu i ja smo uzdisale od vrućine. Nije pomagao ni sladoled, ni ledeni čaj. Na kraju smo odlučile malo sjesti na balkon moje sobe koji gleda na dvorišnu stranu naše kuće. Tu nema nikakve javne rasvjete i potpuni je mrak. A s obzirom da je praktički cijelo susjedstvo bilo na moru čak nije svjetlio ni jedan prozor. Neki od susjedskih prozora bili su otvoreni i ljudi su se vjerojatno u svojim sobama pokušavali rashladiti propuhom kao i mi. Bilo je lijepo gledati usnuli i uspavani kvart. Nas dvije smo šutjele i uživale. Ništa nije remetilo tu tihu ljetnu noć.

Odjednom, začule smo lepet krila. Pomislile smo da su sove jer je jedna obitelj sova bila svila gnijezdo na mom boru. No, nisu bile sove, a ono što smo ugledale pamtit ćemo čitav život.
Na balkon dijagonalno i nasuprot od nas upravo je slijetao krilati čovjek. Nijemo smo se pogledale, ustale i naslonile se na ogradu balkona da bolje vidimo. Bio je potpuno taman, tamno-smeđ rekla bih, ogromna krila su se doimala kao da su kožnata, posve sigurno nije tu bilo nikakvog perja. Visina mu je premašivala visinu prosječnog čovjeka, a po svemu ostalome osim po krilima i visini djelovao je ljudski.
I upravo ovdje naše sjećanje prestaje. Ni jedna ni druga ne znamo što je bilo dalje. Ovo su jedini detalji koje smo obje iskopale iz sjećanja.

Naravno da smo kasnije bezbroj puta razglabale što bi to moglo biti i da su nam razgovori išli od potpunog negiranja, glupiranja pa čak i svađanja oko toga što, kako, zašto...
Nisam čak ni sigurna jel to bio good ili bed guy. Naime balkon na koji je sletio pripada obitelji u kojoj vole zračnicom gađati mace koje šeću po dvorištu, klinci iz te obitelji kamenjem vole gađati ptice, baka je poznata trovačica mačaka po kvartu, pater familias te obitelji skupa sa klincima maltertira jednu bakicu koja sama živi u susjedstvu tako da joj fasadu gađaju mačjim drekecima i svašta joj bacaju u dvorište. Samo da napomenem da su dotični pater familias i njegova žena kreketavog glasa liječnici i sveučilišni profesori.
Eto, i njima je sletio taj krilati na balkon. Zašto? Možda im je to neki zli kompić? A možda ih je došao kazniti? Ne znam.
Što god da bio taj krilac sasvim sigurno ne spada u poznatu trešnjevačku ikonografiju.
reina108 @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, svibanj 13, 2006

Pssssssssst!

Ja sam osoba A, i JA sam žarulja-terminator!
Al nemojte to reć onim pizdekima iz elektre jer bum gadno najebnula ak me nađu i ispostave mi račun za istrijebljene žarulje javne rasvjete po mom kvartu. A i šire! Od djetinjstva pa na ovamo. Gadno!

A počelo je sve tako bezazleno. Mojim starcima rodilo se dijete. Ja. I kad su me stavljali na nananje upalili bi malu svjetiljkicu. Al izgleda da se bebici nije sviđalo da aja sama i da ju vara mala pjevajuća svjetiljka, i uglavnom svakih par dana te su žaruljice umirale pod nerazjašnjenim okolnostima.

Pa se došli neki Božići, pa djetetu nisu dali da onim malim nespretnim ručicama dira krhke kuglice za bor i naravno, svjetiljkice. I one su umirale malo češće neg kaj je to uobičajeno za njih.

A onda je bebica narasla i postala teenagerica. Vrlo buntovna, vrlo neprilagodljiva i ponekad ... vrlo ljuta.Na svijet, na nepravdu, na nerazumijevanje, na glupi školski sustav, na laž, na gluposti, na ovo-ono... Pridodajmo tome uobičajene pubertetske probleme tipa "Igor me ne voli", "nitko me ne voli," "ne puste me navečer van", "curice iz razreda Tamara i Maja me nisu pozvale na rođendan" i dobili smo tempiranu bombu. Koja je nekak trebala eksplodirat. Ko Carrie u onom nekom filmu.

Dobila sam na dar walkman. Krepal je nakon 2 dana. Pa sam dobila drugi. I on je krepal. Kod trećeg su starci odustali, i još sam dobila jezikove juhe da kak ne čuvam i ne pazim na svoje stvari i da lijepo za kaznu više ništ neću dobit.
Pa su se počele dešavat mistične stvari s mojim gramofonom. Počel je prebrzo vrtit. Pa je i on zdehnul. Da ne pričam još kak su pocrkali radio aparati i dupli kazić. Pravi pomor! Uništila sam tehnike dovoljno za opskrbit neki omanji dućan.

A onda sam jednom nekaj napravila i stara me je za kaznu postavila pred hrpetinu veša i uvalila mi peglu u ruke. Samo je napravila - ping - puuuuuuuuuuuuf - gecrk! Kratki spoj! Imali smo doma i neku rezervnu koju mi je odmah uvalila, nije odustajala od kazne peglanjem. Naravno da je i ta druga napravila - puuuuuuuuuuuuf! Stara je prvo zanijemila, a onda je shvatila i - odustala za vijeke vjekova od kažnjavanja peglanjem! Počela me kažnjavat pranjem suđa, al to spada u priču o razbijenim tanjurima.

Jedno predvečerje prala sam kosu prije svog prvog prvcijatog sudara u životu. S Krešom! Bila sam tak uzbuđena da  mi je fen eksplodiral u ruci dok sam si petljala frizuru. Od tada imam fobiju od fena. I od sudara. I od muškaraca! Uvijek se bojim da bu nekaj eksplodiralo.

I naučila sam se da ne vozim auto kad sam ljuta ili uplašena. Zadnji put me umiranje elektronike u autu koštalo dobrih par tisuća kuna.
A liftovi! Isusatibogadragogljubim! Od liftova imam PTSP. Prvi put smo ostale zaglavljene mama i ja kad me je još onak cendravu i drečeću u naručju nosila s nekog dječjeg rođendana s kojeg se nisam dala doma. Mislim da je to bil trenutak u kojem sam zaradila i klaustrofobiju. U liftove više nejdem. A ne-ne!

A to s uličnim svjetiljkama je najgore. Ajd po doma su starci svugdje poušrafljivali halogenke čim su se pojavile. One su izgleda otporne na mene. Al ulične svjetiljke, one na banderama umiru čim me vide. Same se istrijebe. Stara veli da su crkavale još dok me je kao bebu u kolicima vozila ispod njih.
Jednom sam tak uplašila Andreu kad smo se vraćale kući od nekam. Prilazimo jednoj banderi i ja velim - sad bu zgasnula!
Zažmirim, skoncentiram se i puuuuuuuuuuuf! I ona zgasne, a Andrea zaprepašteno veli - kak si sad to izvračala, vještico jedna?!
Od tad sa mnom više ne razgovara. Al to je razumljivo, njeni su Jehovini svjedoci pa su joj glavu napunili sa svašta.

Onaj ko bi pažljivije gledal, mogel je po banderama skužit moja kretanja. Najviše su nadrapale one na putu u školu i iz škole. Škola me nekak najviše frustrirala, pa kad bih se vraćala dok je bila popodnevna smjena, samo su radile puf-puf! kako bih prošla ispod koje.
A ipak, od svih najjadnija je bandera koja se kočoperi ispred moje kuće. Na nju su se siroti elektrini radnici penjali u prosjeku bar jednom mjesečno zašrafljivat novu žarulju.

I tak, mislim da sam jako oštetila gradski proračun. I elektru. I sad se moram pritajit i bit u ilegali. U međuvremenu sam naučila kontrolirati energetske izboje i koristiti tu svoju sposobnost za puno plemenitije svrhe. Al taj grijeh prema elektri me muči do dana današnjeg.
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa!
Sad mi je mam lakše kad sam se ispovijedila!
reina108 @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, svibanj 12, 2006
Nakon onih čudnih bliskih susreta sa još čudnijim bićima u Istri vratismo se Bubu i ja u Zagreb. Život je krenuo svojim uobičajenim tokom i malo-pomalo ta naša zastrašujuća noć je polako blijedila iz sjećanja. Sve dok....

... Jedne je večeri Bubu svratila do mene. Sjedimo tako nas dvije u mojoj sobi, trućkamo o poslu, životu, planovima, opuštamo se od napornog dana, a negdje u pozadini sam za sebe trućkao je televizor.
U jednom trenutku Bubu zašuti i zapilji se u sliku na tv-u na kojem su upravo prikazivali neke avione.

- O Đizuuuuuuuuuuuuuus, malaaaaaaa! - duboko uzdahne ona.
- Kaj, kaj, kaj je? - pretvorih se ja u upitnik.
- Pa ja sam tebi skroz zaboravila reći....
- KAAAAAAAAAAAAAAAJ? - prekinem je ja, znajući da će bit nešto zanimljivo jer ona rijetko kad tako uzdahne.
I krene ona s pričom kak je prije 14 dana sjedila na balkonu svog stana i sa svojim starim pila kavu. Bio je lijep vedar dan, a pogled sa 6 kata njene zgrade baca praktički na cijeli grad. I tako, pijucka ona kavicu i gleda opušteno kako grad tamo negdje dolje užurbano vrvi i odjednom...

... Ugledala je pravi pravcijati NLO kako polako i bešumno klizi svega nekoliko metara pored i nekoliko metara iznad njene zgrade. Kaže ona da ga je registrirala kao kad bi vidjela neku najnormalniju uobičajenu pojavu i da u njoj nije bilo ni trunke iznenađenja. Nije se ni okrenula za njim, pomislila je kako me mora nazvati i to mi ispričati i odmah sljedeću sekundu je zaboravila što je vidjela.

Iako se svakodnevno viđamo i čujemo bar 3 puta, ona se ni jednom nije toga sjetila niti mi je to ispričala sve dok je slika letjelice na tv-u nije, kao okidač, potaknula da se sjeti što je doživjela. Sjetila se toga tek nakon 14 dana. Da ne povjeruješ!

Ja sam se iščuđavala na to kako je mogla tako nešto isti tren zaboraviti i uvjeravala ju da bih je ja isti tren otrčala nazvati. Pa tako mi mlijeka u prahu, pa nije baš da ti svakih 5 minuta NLO prozuji kraj glave, usred centra Zagreb-grada, pa da ostaneš mrtva-hladna. Mislim, fakat svašta! Nije mi znala objasniti izenandnu pojavu amnezije, odnosno nenadanu posjetu onog švabe Alchajmera.

Ja sam, analizirajući to što joj se desilo, još malo proroštala internet i prekopala po nekim knjigama i na temelju sveg tog došla do zaključka da te sprave ili emitiraju neka zračenja od kojih krene amnezija, ili imaju neku tehnologiju koja ih čini nevidljivima i koja se možda baš tog trenutka, u kojem je ona zvjerala pogledom po gradu, pokvarila. Ili je možda ona u tim nekim trenucima svoje opuštenosti bila toliko svoja da nikakva iluzija Matrixa nije na nju mogla djelovati, možda je vidjela svijet kakav zaista jest. Što je od toga, ostalo je tajna. Kao i vječito pitanje zašto baš ja, zašto baš ona, zašto se baš nama svako tolko dogodi nešto toliko pomaknuto da se ne usudimo o tome nikome ni zucnuti.
reina108 @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 10, 2006
E pa sad mi je stvarno dosta. Molim gospodu zaduženu za paranormalne pojave na mojoj adresi da malo promijene destinaciju. Ono, ful mi je dosta!
Evo, do malo prije sve je bilo idealno. Sjedim u svojoj sobi za compom i radim, najnormalnija večer kao i kod svih normalnih ljudi.
Ali neš ti sreće!
Odjednom, posve tiho čujem zvuk udaranja tipke po klaviru. Mislim si, čuje se negdje iz susjedstva. Ne obazirem se prvih par puta, ali netko uporno lupa po C1.
Dignem se posve tiho, da ne pomaknem stolicu i šuljam se prema hodniku. I gle vraga, zvuk dopire iz MOG klavira. Ja sam na 1. katu, a klavir je u prizemlju.
Palim svjetlo, a zvuk prestane.
Vraćam se u sobu i nakon par minuta - opet!
Čim se ustanem i krenem prema njemu - on prestane!
I kaj da ja sad radim?
reina108 @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2006
Molim one koji imaju malo slabije živce da ne čitaju ovo prije spavanja.

Ovo se dogodilo pred 3 godine, a mjesto radnje je malo apartmansko naselje pored Poreča u Istri.
Dan je bio uobičajeno vruć, kasno ljeto. Bubu, moja najbolja prijateljica i ja bile smo te večeri u Poreču. Vratile smo se kući negdje malo iza ponoći, večerale na terasi, i radile sva ona uobičajena muvanja prije spavanja. S obzirom da smo na 1. katu (to je nekih cca 3, 4 metra od tla), nikad nismo zatvarale balkonska vrata i prozore, već bismo ih ostavljale širom zbog silne vrućine pa nek nam ulazi svježi zrak. Nikad nas nije bilo strah da bi se netko mogao popesti jer ipak je dovoljno visoko, ispod nas su u prizemlju također stanari, a zgrada se nalazi na samoj glavnoj ulici gdje stalno netko prolazi kako je to već i uobičajeno u ljetnu noć u mjestima pokraj mora. Preko puta ulice je veliki parking s drvoredom i ogroman, šumoviti park. Sa stražnje strane zgrade je još 2 reda zgrada, a iza njih maslinici, livade...

I tako prošla je ponoć, a mi smo se polako trpale u krevet, malo virile u to što ima na TV i polako tonule u san.

Spavala sam okrenuta prema zidu. Odjednom, trgnem se iz sna. Čujem Bubu kako ustaje. Pomislih - ide u kupaonu piškiti valjda, pa se nisam ni okrenula, niti sam otvarala oči. No, njeno tapkanje nije bilo u smjeru vrata, već čujem kako tapka u suprotnom smjeru, prema terasi.

I tu sam se krenula i ja okrenuti u smjeru terase da vidim kamo to ona ide u sred noći. I kako sam se okrenula, tako sam se našla oči u oči s nečim najstrašnijim što sam vidjela ikad u životu. Još onako ležeći, mog pogled pucao je ravno na terasu, na onaj razmak između poda terase i početka ograde. A u tom prorezu bila je glava bića, posve sivog, ogromnih posve crnih očiju, nosnih rupica jedva zamjetnih, uši se isto tako nisu vidjele, a usta neka malena, gotovo da ih i nema. I to biće se držalo na žljebnjaku i na ono malo nadstrešnice za kišu što su si napravili ovi stanari ispod nas.
Najstrašnije na tom licu bio je potpuni nedostatak, odsutnost bilo kakvih emocija.
U trenutku kad se moj pogled susreo s pogledom tog bića, ni sama ne znam kako, ali ustala sam i stala uspravno na krevet brže od brzine svjetlosti. Kako sam bila sposobna za takvu brzinu, pojma nemam. Valjda to strah napravi od čovjeka.
I počela sam vrištati. Ni dan danas mi nije jasno kako je moje tijelo uspjelo proizvesti takav krik. To je bilo takvo iskonsko vrištanje za koje ni dan danas, kad god se toga sjetim, ne mogu vjerovati da sam uspjela proizvesti.Mislim da me se čulo po čitavoj Istri. I frekvencija tog krika je bila nešto, meni posve neuobičajeno visoko, s tonalitetom i jasno. Sad kad to analiziram, mislim da to nebih bila u stanju ponoviti, ali u tom trenutku sam osjećala da to mora biti baš tako.
Nakon mog krika čulo se jedno tupo "tup", šuškanje, dva-tri čudna skoka i bića više nije bilo. Nestalo je u šumovitom parkiću preko puta.

A kako ova priča izgleda iz perspektive Bubu i što se s njom događalo u tih par sekundi prije mog krika, za vrijeme i neposredno nakon.
Nju je probudilo jedno mekano "tup" koje se čulo s terase, i imala je osjećaj kao da je nešto odozgo doskočilo na terasu. Pomislila je da je mačka, jer su nam se već znale događati mačje posjete koje su uvijek u potrazi za nečim za klopu. Ustala je u namjeri da otjera macu da nam nebi napravila nered po stanu. Krenula je prema terasi i stala je ko ukopana, zabetonirana. Nije se mogla pomaknuti sve do mog vriska. Tek kad se biće maknulo i kad sam ja prestala vrištati, ona se uspjela pomaknuti. U taj čas sam i ja skočila s kreveta na pod i zajedno smo se zatrčale na terasu da vidimo kud je pobjeglo. Osim tih par doskoka i šuškanja koje smo čule, više ga nismo vidjele.
Ja sam drhtala, ona se sva ushodala po stanu u nevjerici. Ostale smo na terasi do svitanja, budne. Analizirale smo taj događaj već milijun puta. I ništa nam nije jasno. Što je to biće htjelo? I zašto baš mi? I tko je to, na kraju krajeva.
I to saznanje da to biće nije sposobno za emocije. To mi je bila najveća impresija koja mi je ostala od tog susreta oči u oči.

Od tada, više nikad ne spavamo s otvorenim vratima i prozorima. Zaključavamo ih. I ne samo to. Zaključavamo i vanjske drvene šaloporke. Pribavile smo klimu. I više nikad u tom stanu nismo opuštene kao što smo bile do tog događaja.Nema više opuštenog spavanja na izvol'te malim sivim neemotivcima s nepoznatim namjerama.

Dragi čitatelji, laka vam noć i ugodno spavanje!
reina108 @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 8, 2006
Bilo je kasno proljeće, a ja sam bila tada 7. razred. Išla sam u grad, u školu stranih jezika na engleski i njemački jer takvih dodatnih
školica nije bilo u našem Trešnjevačkom kvartu. S obzirom da sam se tad doživljavala već kao "velku curu", starci su me konačno puštali da idem sama u grad s tramvajem i nazad. A kak je sa mnom išla u frendica iz susjednog razreda, vrlo brzo su prestali raditi dramu oko toga.

Uostalom, njemački je završavao u 9, što znači da smo se oko 21.30. već vraćale doma.
Sjećam se te večeri tako jasno i bistro kao da je jučer bila.
Bilo je 21.20. kad smo sišle na našoj tramvajskoj stanici. Od tramvaja do naših ulica treba nam još kakvih 10tak minuta lagane šetnje.
Išle smo po Okićkoj zato što je imala najviše uličnih svjetiljki iako nam je to bio malo duži put, a nekako je tuda i najviše ljudi prolazilo.

Tako je bilo i te večeri. Mrak je već pao, a mi smo se prvo zaustavile ispred kina Triglav (danas više ne postoji) da
pogledamo plakate od filmova. Zatim smo lijeno, s noge na nogu krenule dalje. I uz put pričale o tome tko se kome sviđa, što koja ima za zadaću sutra, gdje ćemo ići na maturalac... i ostale uobičajene spike za klinke te dobi.

Na samom kraju ulice bio je parkiran
crni auto u smjeru Končareve (današnja Tratinska). Kako smo se sve više približavale tom autu, tako nam je razgovor postao sve nekoncentriraniji sve dok na nekih 20 metara od tog auta obje nismo zašutjele.
Mene je odjednom prošla jeza po cijelom tijelu. Žmarci su mi se penjali kičmom i odjednom sam dobila nezaustavljivu želju da počnem trčati. Još smo napravile dva-tri koraka u normalnom ritmu prema autu i neposredno metar prije dolaska do auta obje smo potrčale iz sve snage, trčući prošle taj auto i nastavile trčati po Jankomirskoj ulici. Negdje na sredini ulice, grunula sam u prva vrata od ograde, utrčala u dvorište od te kuće i sunula u grmlje, a frendica za mnom. Ni 5 sekundi nakon toga, crni auto vrlo sporo ulazi u ulicu i polako klizi. Nas dvije dršćući zatomljavamo disanje. Gledamo jedna drugu u nevjerici i užasu. A na ulici nigdje nikog.
Prolazi polako pokraj dvorišta u kojem smo se sakrile. Još smo jedno 10tak minuta čučale u tom grmlju ne mičući se i tiho šaptale što da radimo. Njoj je bilo bliže kući, ali ja sam još morala proći pokaj parka. Hvatao me užas.
Konačno smo se nekako ohrabrile i izvirile van. Nigdje nije bilo nikog. Otrčale smo do njene kuće.
Nažalost, bila je sama doma tako
da mene nije tko imao otpratiti još do moje kuće. Nekako sam se ohrabrila i otrčala sama. Bio mi je to valjda najbrži trk u životu.
Mislim da je suvišno reći kako nam starci nisu povjerovali ni jednu jedinu riječ. Mislili su da izmišljamo.

Dan danas, sad kad sam odrasla žena kad se sjetim te večeri još uvijek me prođe jeza. Jer znam da me je te večeri moja intuicija, anđeo čuvar ili tko god da me čuva spasio od nečeg strašnog i užasnog. Uopće ne želim ni pomisliti što nam se moglo dogoditi, ni što je sve moglo biti. Ne želim znati niti jedan jedini mogući scenarij te drame koja se trebala odviti te večeri.
reina108 @ 00:16 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, svibanj 5, 2006

(na ovoj sličici mi je promakao podatak o nadmorskoj visini)

E da sam znala što me čeka, bojim se da me paški trokut nebi videl. A počelo je tako bezazleno, a završilo kao u onoj pjesmi Prikaze od Ede Maajke.

Prvo smo Cimerica i ja otišle u turističku agenciju po kartu terena. Kad je tip čul kam hoćemo i videl kameru i opremu doslovno se podrapal od smjeha.
- A na trokut bi vi, ha? Buhuahahahahhihihihhehehe
- Je. Na trokut, nego recite jel je lako doći do tamo, ono, nemremo se zgubit?
- Ma nemrete se zgubit, to vam je laganica šetnjica od cca 45 min, neće bit problema.
- A recite mi još, molim vas, lokaciju onog mjesta gdje se na Pagu pojavljivao poltergeist, znate ono kad je padalo kamenje ni od kuda, i još ak znate još kakvu lokaciju paških neobičnih pojava?
- Buhuahahahahihihihihehehhe, kamenje hihihihih, tu vam je tu, na trgu, al više ništ ne pada, hihihihi, to su mještani hitali kamenje, hehehehe nije vam to, taj vaš polte..nešto... mrmlj. A možete se i popest tam na ono brdo poviše groblja, s onu stranu vam puca pogled na Velebitski kanal, pa si tam ote gledat te NLO-e. Od tam vam se svakaj da vidjet.

Bog zna kaj si je taj mislil još, al nije rekel. I krenusmo mi po trećeg člana ekspedicije, Bubu, koju smo dočekale na trajektu.

Prvo smo se zaustavile kod znaka koji upućuje na smjer kretanja, i skužile da postoje čak i markacije. Okay, rekoh ja, put pod noge iako me prestravila pustopoljina kojom smo se uputile - goli golcati kamen koji upućuje na napore, a ne na bezazlenu šetnjicu o kojoj je govoril tip iz agencije. I mislim si da nas je namjerno štel zajebat, pizdek jedan.

Ponjele smo svu moguću i nemoguću opremu, najviše zahvaljujući meni, jer se nikad ne zna, jel.... i sva sreća je da jesmo. Opičila je bura valjda 500 na sat, strahota jedna, navukle smo kapuljače, zimske jakne i udri hodat. Vrlo brzo nam je postalo vruće, al nemreš se skinut jer vjetar piči nenormalno.

Onda je Bubu stala na čelo kolone nas triju prikaza i promašila kod treće markacije. Ajd vraćaj se nazad, psmtr. Za 5 minuta Cimerica viče - glečte, tu je trokut!
Pogledam ja i vidim da ona brije samo da se što prije vrnemo. Velim ja njoj - itekak buš znala kaj je trokut kad doplazimo do tam, a do tada - miči to dupe!

Teren sve gori, bura sve jača, a ja sve blijeđa, al pravim se da je sve pod kontrolom, al već sam si počela mislit svoje. Ove dve, ne bendaju kaj je sve veća frka, a ja od drugog mjesta u koloni prikaza počela zaostajat i šepesam na začelju.
Oko nas mjesečev krajolik, ni trunke trave, samo siv, šiljat kamen do kamena, nogdje žive duše, osim tu i tam po koje ovce. Šta li one jedu, da mi je znat?!
Markacija do markacije, a svaka na višoj poziciji od prethodne. Jebate, pa morala bum se i penjat! Penjat! Nigdje nikakve staze, a takav kameni teren sam do tad samo u sf filmovima gledala. Đizus, Shiva, Krishna, kaj je meni ovooooooo trebaloooooooooooooo!?!

Noge mi drhte, nenavikloj na ovakav napor, svaki nožni mišić mi trza, a sljedeća markacija je na suhozidu na vrh nekog kamenog brda. Cimerica se prva počela penjat ko koza, ja iza nje, a iza mene Bubu da me pridrži ak se skotrljam.
I tu sam napravila neoprostivu grešku - pogledala sam prema dolje! Užas užasa! Daleko dolje more, na moru bjele točkice - brodovi... užas. Visina! i tu mi se počelo vrtjeti u glavi, pretpostavljam od visine, nisam znala da to u meni može izazvati takvu fizičku nelagodu. Ukipila sam se ko kip, počelo mi se povračati. Jebena mučnina. Priljubila sam se četvernoške uz jebeno kameno brdo i htjela počet urlat da ja nejdem više nikam, da nek zovu gorsku službu spašavanja.
I tu me Bubu spasila, rekla mi je nek duboko udahnem i nek gledam samo prema gore, i tako sam počela dalje puzati prema vrhu, al cijelo vrijeme sam si mislila kak sam sa svakim puzećim korakom sve više i više i sve dalje od sigurnog tla koje je tamo negdje daleko dolje i počela se pitat hoću li se čitave glave spustit nazad. A bura puše sve jače, kao da se urotila da me otpuše s te šiljate gotovo okomite strane brda.
I... odjednom urlik: Tu je!
Cimerica se popela i ugledala GA! To mi je dalo snage za zadnjih 20tak metara. Rekoh - nek još i to vidim pa nek crknem na faking kamenčugi!

(ja u trokutu)

Prizor je bio fascinantan - usred krša, usred ničeg, tamo u nedođiji, udubljeno tlo - trokut! Tu smo! Sjedoh posve iscrpljena, drščući, jedva dišem. Puše sve jače, odpuhalo mi šiltericu, al ju je Bubu ulovila. Grabim čokoladu iz moje torbe za preživljavanje* i žvačem. Toliko sam zaokupljena svojom mučninom i slabošću da uopće ne shvaćam da sam uspjela. Popela sam se na faking brdo za koje nam onaj peder u agenciji nije rekel da nam treba alpinistička oprema i užad i da to nije baš bezazlena šetnjica.

A sad je fakat zapuhalo, ne pretjerujem kad kažem da sam mogla bez problema ležati na udaru bure. A ove dve koze su se krenule penjat na još jedno brdo poviše trokuta da bi uživale u pogledu. Moš si ti to mislit - one bi uživale u POGLEDU, te žene fakat nisu normalne!

(Bubu uživa u pogledu)


(Cimerica u trenutku predaha ne vjeruje vlastitim očima kam sam ih navlekla)

I tu se meni pripišalo. A jebiga, mislim si ja, šta je - tu je! Ostavit ću svoju DNA u trokutu, pa ak nam se kaj desi na povratku bar će oni iz gorske službe spašavanja znat da sam tu bila. I krenem ja skidat hlače, pa gaće, čučnem, na faci uzdah olakšanja i.... da mu pas mater mamicu... bura je PROMJENILA SMJER i skrenula mi hehehe mlaz i lijepo sam si popišala hlače i tenisice. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Em kaj sam crknuta i u nekoj nedođiji, em sam sad još i lijepo popišana! Krasno! A ova odozgora lijepo još i s kamerom snima moje popišavanje. Luđakinja! I ceri se da se fakat isplatilo popet radi tog prizora. Hm, mislim si ja - ček ček, buš ti vidla svoje kad siđemo s ove kamenčuge, ako ikad kojom srećom siđemo... već ću ti se ja osvetit!

(trenutak skidanja hlača prije popišavanja)

I rekoh, kad sam već došla da istražim faking trokut, da odradim taj posel. Isučem opremu i krenem s mjerenjima.

(početak mjerenja)

Elektro-magnetskog zračenja nije bilo ama baš nikakvog. Skupila sam uzorke i to je to. Za energetsko ispitivanje i ispitivanje viskom uvjeti su bili nemogući. Prejako je puhalo, nije bilo šanse da se umirim kolko bi mi bilo potrebno.
A one se cere, vele - morala buš se još jedanput penjat kad bu lijepo vrijeme!
- Aha! Kurčić! No way!
I tu je sunce zašlo, velim ja njima da imamo cca još pol sata vremena do totalnog mraka i da bi bilo pametno da svoja dupeta maknemo s ove opasne lokacije dok se još kolko tolko vidi, a i bura je sve jača, mogla bi neka opaka nevera. Al ne tangira to njih, one nasnimavaju "pogled", Velebit, zalazak sunca i kajtijaznam. Velim vam ja. Luđakinje!

A meni je i dalje mučno, nemrem se otresti te mučnine bez obzira što sam pila vode i jela čoksu. Mučnina koja užasno nagoni na povraćanje, ne znam od čega, jel od penjanja, napora, samog trokuta, aliena... A njima dvjema ništa. Vele one, a jebaj ga mala, ko ti kriv kaj si tak "ekstrasenzorna". Grrrrrrrrrr! Mrmlj!

I hajd, spuste se one i krenemo sad nazad. Ja rekoh, ajmo drugim putem ja više ne puzim niz ono brdo. Koljite me, al ja ak još jednom pogledam prema dolje - gotova sam! I tu skužimo neku markaciju na kojoj piše "žica"!
Ma koja sad faking žica? I ta žica vodi u drugom smjeru od onog kojim smo došle. I skontam ja da se uz tu žicu može penjat, i da to valjda služi škvadri koja dolazi na trokut po totalnom mraku, pa da se valjda pipajući znaju vrnut. (Kog vraga delaju tam u poptpunom mraku nemam pojma, možda dozivaju Aliene s "mic mic, na na"). Ne znam. Samo znam da je tamo u tom mjesečem krajoliku taj totalni mrak nešto vrlo neopisivo i da me ta žica spasila. Inače fakat ne znam kak bih nazad. A i uz tu žicu je bilo faking užasno naporno jer sam uspjela past, malo ogulila i natukla ruku, al dobro moglo je bit i gore. I kad sam opala počela sam na sav glas urlat:
"Da me jebo onaj šupak alien, da me jebo... da koji mu je vrag bio da aterira usred kamene vukojebine i udubi jebeni trokut, i ko je opće mene nejebal da se penjem tam di se idiot spustil, da me jebala znatiželja."

I tu se negdje spustil totalni mrak, a mi smo još bile poprilično daleko od auta. Nosevi su nam se smrzli, sve nam se smrzlo kolko je bilo hladno i puhalo. Popikavale smo se po onom kamenju ko pijanci. Njih dvje naprijed ja 10tak metara iz njih, popikavam se i psujem cijelim putem jebenog aliena i njegove razloge ateriranja baš na tom nemogućem mjestu.
I u taj nemogući trenutak moga šepesanja zazvoni mi mobitel! Balansiram na nekoj kamenčugi, s jednom rukom pridržavam šiltericu, s drugom pokušavam skinut ruksak i dohvatit mobite i strmopizdim se na dupe iz sve snage i konačno dohvaćam glupi mobitel, a s druge stane glasić: "Dobar dan, ovdje Katarina iz Bo Frosta, što biste željeli ovaj put naručiti, preporučujem vam patliđane s mozzarellom!"
- Hvala lijepa, al ne trebaju mi patliđani, trebal bi mi trenutno prijenosni reflektor ili helikopter gorske službe za spašavanje, kog vraga uvijek zovete u najnezgodnije vrijeme, jel vi znate da sam ja na ekspediciji na vrh jedne planine, na eks-peeeeee-diiiiciji!
S druge strane muk, valjda je žena opala u nesvijest. Anyway, bar smo saznali da vip signal doseže do paškog trokuta.

I na kraju, kao spas, ugledamo autek mili (dugo se tak nečemu nisam razveselila ko malom žutom auteku). Izvadile prostirku, smjestile je s one strane auta nasuprot buri u zavjetrinu, sjele, jele, pile i buljile u zvijezde, u nadi da ćemo nekaj neobično vidjet (i jesmo, al to sad već spada u neku drugu priču).

I na kraju, još odvozile popriličan broj kilometara do Paga gdje smo se žive i zdrave, sretno vratile.
Pitate se zakaj smo opće išle tam?
Zato kaj mi ta alienska gamad od kad znam za sebe neda mira, i zato kaj sam si obećala da ću kad-tad saznat sve o njima. I objelodanit svijetu kakvi su pizdeki. Eto zato!

Za trokut - spremni!








*torba za preživljavanje - sastavni dio moje prtljage bez obzira na to gdje se ja uputila. sadrži sve moguće za preživjeti pa makar došlo do nuklearnog rata. sadržaj - stoga tajna!


reina108 @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 2, 2006
Bila sam popodne baš nekako umorna i pomislih kako bi mi baš godio jedan tuširanac da sperem umor s tijela. Uđoh u kupaonu, pa sve nekim uobičajenim redom: skidanje majice, grudnjaka, gaćica... khm... ne, peeeeeeec...nisam mislila ovaj text pisati u stilu strptiza, hehe, a ne - ne!
No, daklem, skinem ja sve sa sebe, uđem u kadu i prepustim se elementu vode da učini svoje. Teče ona onako lijepo blago, po mojoj kosi, po meni čitavoj. Pravi taktilni događaj, uživancija, zadovoljstvo tijela i duha. Zatvorenih očiju petljam po polici i hvatam šampon za kosu. Nakon par minuta, i dalje zatvorenih očiju hvatam se regeneratora. I konačno, ispirem to čudo s glave i laganini otvaram oči.

I imam šta vidjet! Hehehehe! Na prozoru kupaone ženski lik, s aureolom, u naručju drži djetešce. Iziđem iz kade, a lik se iz tog ugla ne vidi.
 
Ta-daaaaaaaaaaam! Odmah sam znala što je u pitanju (zahvaljujući toplom vodenom isparavanju koji je na prozoru stvorio maglicu i kapljice baš u liku Gospe,a  prije koji dan mama je prala taj prozor i od sredstva za čišćenje i poteza krpe sad pod utjecajem isparavanja stvorila se šara baš u obliku Gospe) i kak sam ja jedno veselo stvorenje koje voli da se i drugi vesele, odlučih prirediti svojim ukućanima malo zabave.

Na brzinu se obučem, složim si smrtno ozbiljnu i pobožnu facu i proderem se:Mamaaaaaaaa! Maaaaaaaaaaamaaaaaaa! Alelujaaaaaa! Dođiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii brzooo! Ukazala mi se Gospa! Na prozoru. Na našem kupaonskom prozoru.
- Di, diiii?! - dotrči mama sva unezvjerena, i mrmlja nešto u stilu kao di se baš tebi, dobrijanki ukazala kad tak rijetko ideš na misu.
- Pa evo, tu, pogleč, na prozoru, al moraš uć u kadu, samo se iz kade vidi!
Ulazi stara u kadu brzinom munje, bez problema prebacuje inače bolnu nogu, stoji, gleda, smrtno ozbiljna.

Ja jedva suzdržavam smjeh.

U taj čas uleti i moja cimerica, gleda, ništ joj jasno. Muka joj je već od mojih bliskih susreta, mrmlja i ona nešto tipa: Pa di ćeš još i Gospu utrpat među te tvoje svemirce i ostale kaj se tud motaju. Još nam je samo ovo trebalo, samo bi nam sad još falila promenada pobožnih bakica da nam počnu zvrndat da ih puštamo u našu kupaonu da gledaju Gospu, jebate još ćeš nam i Bozanića natovarit na vrat. Mala, pa jesi ti normalna! I mrmljajući tako, ulazi i ona u kadu, da bude i ona jedan od prvih svjedoka i vidjelica.
I stoje njih dvije tak u kadi i bulje, a ja pucam od smjeha. Nemreš bilivit kak sam ih navukla!

Trebalo im je dobrih par minuta da skuže kak sam ih digla na štos! Hehehe.
Epilog je taj da se mama naljutila kak se idem zezat s takvim stvarima i da nek pođem s njom odmah sutra u Crkvu i nek se lijepo
ispovijedim. Ali brzo se sprimirila i sad se cereka cijelu večer.

A cimerica? Eh cimerica kao jedna praktična žena samo je rekla: Šteta! Mogli smo zvat novinare, mogli smo lijepo naplaćivat ulaz u
kadu i tak riješiti naše financijske probleme. Biznis! Vjerski turizam, eto to smo mogli imat! A ti mala, sve zajebeš! Danas se isplati imati susrete s Gospom, a ne s ovima kaj k tebi dolaze u tim svemirskim brodovima. Totalno si out!



Sad mi je naknadno sinulo da smo lijepo trebali počet rezbarit kipiće s Gospom Od Kade i prodavat sličice Gospe Od Kupaonskog Prozora.
Ti bogkca, fakat, kak ja nemam talenta za biznis! :(
reina108 @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare

Noćas sam opet imala posjetu. Posebnu. I zato sam sva nekako raznježena tako da mi jezik nije britak kako je to inače uobičajeno. Nakon Njegove posjete sam onako nekako patetično blaga, nježna, opijena. Malo pomaknuta u dimenziju apsolutne ljubavi.

Naime... to je jedno posebno biće. Dolazi mi tamo negdje od otprilike moje 11-te godine, baš nekako od vremena kad me opizdio pubertet. Ne znam vam reći tko je On. Imam poteškoća te svoje susrete opisivati u skladu s nekim klasifikacijama koje su napisane po tamo nekim knjižurinama.

Ljudi vole stvari potrpati u ladice. To im, valjda, daje neku sigurnost. Ono, imaš to, to i to, pa to onda ima te karakteristike, pa onda to malo seciramo, ko one jadnike iz Roswella, pa onda to spada u ladicu, gore lijevo. I čim je to u nekoj ladici, ljudi su sigurni, kažu - eto, time smo ovladali, o tome sve znamo... Pih! Ništa vi ne znate! E, ne može!
Ja to delam malo drugačije. Evo, recimo, za ovog mog noćašnjeg posjetitelja netko bi rekao da je anđeo. Ajde mi definiraj anđela, hahahahha. Anđeli su vezani za religije, a religije (krščanske barem), već znamo, vole prikazivati anđele ko kao malu bucmastu dječicu, bez karakteristika spola, s krilcima i plavim kovrčicama. Da umreš od smijeha.
Ovaj moj nije ni kovrčast, ni bucmast, a bome ni dijete. Itekak je muško. Bez greške! Nemojte sad mislit da sam mu zavirivala u gaće. Nisam. Al je fakat muško. Vidi se iz aviona. Nemreš fulat. Čak ni ako si pijan. A ja sam bome uvijek trijezna. Nikad ne pijem alkohol. No way! Al kaj je - je, frajer izgleda ko Kevin Costner u najboljim danima. Njamiiiiiii!

I s obzirom da mi komuniciramo tako nekako svakako, valjda empatično-telepatski, ne uspijevam Njegovo ime prevesti na neki normalan jezik, tipa jel, materinjeg mi hrvatsko - zagorsko - purgersko - kajkavsko - trešnjevačkog, ja ga zovem
jednostavno - Krešimir.
Sviđalo se to nekom ili ne. Možda bih bila vjerodostojnija da pričam okolo kak "komuniciram" s Mihaelom, Rafaelom, Gabrielom ili Pizdarielom hahahaha. Al pravo da vam velim, jebe se meni ko kaj misli, jel govorim istinu ili brijem. Boli me ona stvar, vjeruj ak hoćeš, ak nečeš... ne moraš.

No dobro... pak sam se raskokodakala u krivom smjeru, a kaj sam ono štela reć... aha... da. Ovak.Krešimir je jedna vrlo posebna osoba, biće, prijatelj, anđeo... Ne viđam ga često. Ne dolazi ni na poziv, ni na molbe. Ne dolazi onda kad JA mislim da ga trebam, čak ni onda kad ga kumim i molim da dođe jer sam očajna, jer sam jadna, ili bar ja tako mislim da jesam u određenom trenutku. Dođe samo onda kad ga zaista trebam, kad sam ranjena u srži moga bića.
Kako on to zna - nemam pojma! Valjda me i on špija od nekud. Samo se stvori. Kad je najpotrebniji.S tim svojim ogromnim količinama ljubavi koje samo saspe na mene. S toliko količinom utjehe koju uopće ne mogu opisati. Nakon njega znam ujutro ustati sva u suzama, toliko raznježena, toliko mirna... toliko... ne znam. Ne postoje riječi za opisati. On uvijek utaži tu moju neutaživu glad za razumijevanjem, glad za ljubavlju. Osvjesti mi koliko sam ponekad gladna ljubavi, a da ni sama nisam toga svjesna. Zna me odvesti na neka mjesta koje kasnije uzalud tražim po kartama svijeta, fotkama... Vjerujem da ta mjesta možda i nisu na ovoj planeti, ali znam da postoje... negdje.

Kao i osoba poput Njega koja tako savršeno razumije, voli, govori prave stvari u pravom trenutku. I zna pričati tako ljudski, tako svakodnevno, da bih da mi ne dolazi na ovakav način, posve sigurno pomislila da je posve običan čovjek. Čak i volim to pomisliti. Sanjariti o tome kako je Krešimir zapravo samo čovjek koji nije osvjestio kakvu zadaću njegovo više Ja obavlja noću, sanjariti o tome kako stanuje samo neke 3 i pol ulice od mene, u istom kvartu... Kako ću ga jedno jutro
samo susresti u dućanu, kako će mi se zagledati u oči i prisjetiti se svih naših noćnih razgovora, kako će konačno odgovoriti na sve moje čežnje, kako će se prisjetiti našeg zajedničkog odrastanja od moje 12-te pa na ovamo... kako... kako... Ne znam. Znam samo da kad god pomislim na njega, da mi suze same krenu... nezaustavljivo, kao i sada, dok pišem ovaj tekst. I da me preplavi ljubav, tako silna, tako velika, tako neizreciva. I čežnja za
tim njegovim dubokim smeđim očima, za koje se nadam, da sada, istovremeno sa mnom od negdje, promatraju ovaj sunčano plavi dan.
reina108 @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 1, 2006
- Međunarodni praznik rada obilježava se diljem svijeta kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu 1886. U sukobima s policijom tada je poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. Radnici su demonstrirali zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. -

Ljudi danas rade po 10 i 12 sati. Dolaze ranije ujutro, ostaju poslije radnog vremena, jer ne stigu napraviti i još ih se za to ne plaća. Jedino što zapravo i rade je da rade ili spavaju. I ne misle. Jer ne stignu misliti. Ne stignu misliti da im dok rade, taj isti sustav odgaja djecu koju također kani proždrijeti. Matrix! Ma kolko god mi šutjeli o tome, pravili se da ne postoji ili nas nije briga iz razloga što smo u toj istoj Matrici zauzeli malo bolju poziciju pa nam je malkice bolje nego ostalim Radilicama!

Imate li ružičaste naočale na faci? Čoravi ste?
Zar stvarno ne vidite da blagajnice u tgovačkim centrima moraju ODSTAJATI svojih 8 sati za blagajnom dok vi pizdite kak je dotična spora dok trpate u svoju vrećicu sve ono što vam i treba i ne treba!

Znate li da u nekim tvornicama radnice koje imaju menstruaciju obilježavaju trakicama pa u te dane u mjesecu imaju privilegiju ići 2 puta na wc. U obične dane deru se na tebe čak i zbog pišanja. Pišaj u gaće! Nema pišanja dok se radi. O sranju da ne govorimo.

Ideš na intervju za posao? Pitaju te jel imaš djece. I ak nedajbog imaš odmah su tvoje kvalifikacije nevažne - jer nisi isplativa. Šta ako klinac kihne, otići ćeš na bolovanje.
Ak nedajbog nemaš djece, preispitaju te sve o tvojim sexualnim sklonostima i na kraju ak te i zaposle prvo ti turnu papir koji moraš potpisat da nećeš ostat trduna tolko i tolko godina. Ak ti se slučajno pokaže trbuščić - pedala!
Tolko o natalitetu, natalitetnoj politici i izumiranju malih "rvata".

Da spomenem možda malo i zlostavljanja na poslu, mobbiranje, sexualne ucjene, emotivne ucjene, psihička mučenja.... ah da... to se događa negdje dalekoooooo. Zar ne? Ako kog zanima nek si pogleda statistiku o količini mobbiranih u samo jednoj godini. Sve lijepo piše na stranicama udruge za mobbing. Kog je briga za to? Nikog!

Pa zatim radinici koji padaju sa skela ili skele koje padaju na radnike zato što novopečeni tajkunčić neda kune za zaštitu na radu svojim Radilicama. Kak cool, zar ne?

Imaš 4 banke? Ti bi radio/la? Hahahaha, dobar vic! Pa nek si još i žena sa 4 banke, odmah se idi ubit. Ah, da, sjetit će te se Sanader ili Kosorica kad počne sljedeći predizborni rat. Možda te i slikaju za televiziju!

Ili te možda priroda nije obdarila manekenskim izgledom, a ti bi se zaposlila. Ma kog briga što si ti završila 3 faksa, zaposlit ćemo neku lijepu i glupu.

"Raspoloživost poslodavcu i van radnog vremena, pa i vikendima" - rečenica je vrlo česta u natječajima za posao. Kaj ti imaš bit slobodna za vikend. Kaj god! Da se nebi možda malo odmaral, il bil sa svojom obitelji, ili makar samo zatulumaril. Naučna fantastika!
Izvoliš lijepo ići na "team building". Igraj glupe igrice, trči, penji se po planinama. Gini za za svog korporatvnog gazdu. To ti ima bit smisao života i smisao tvojih vikenda! Danju-noću ja svog gazdu hoću! Jen, dva tri...

Zdravlje? Kaj ti samo pada na pamet! Izvoliš radit s azbestom i dobit azbestozu, ako ti nećeš ima neka druga Radilica koja mora hraniti gladna usta!

Ak si profa u školi, skroz je postalo normalno da te klinac opizdi s palicom po glavi jer si mu s pravom dala jedinicu!

I tako dalje.... i tako dalje...

Pa bi ja lijepo prosila da mi neko objasni kaj se to slavi danas kad je danas gore nego ikada, gore neko te 1886. u Chicagu.
Tada se bar netko pobunio. Danas se ne buni nitko, pa ni ona armija nezaposlenih s burzi rada.
Ponekog 40 godišnjaka ili penzića koji danas viče u Maksimiru svi gledaju ko zadnjeg freaka!

I kaj mi to danas slavimo? Kaj? Kaj? Besplatnu porciju graha?
Gdje smo u odnosu na 1886.?
U pripizdini!
Kulturološkoj, intelektualnoj, dekadentnoj drušvenoj pripizdini!

Ah da... sretan vam Praznik rada!
reina108 @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
207668